Oboa

Oboa (ob.), glazbalo koje spada u porodicu drvenih puhačkih glazbala s dvostrukim jezičcem od trske. Glazbalo takve vrste poznavali su stari Egipćani i stari Grci pod nazivom aulos. Krajem srednjeg vijeka u Francuskoj se slično glazbalo naziva šalmaj, a gradi se kao porodica glazbala različite veličine i ugodbe. Svoj današnji izgled dobiva sredinom XVII. stoljeća, a dotjerivanjem krajem XIX. stoljeća usavršava se ugradnjom Böhmove mehanike.
Oboa je duga 64cm, , napravljena najčešće od ebanovine, a izgrađena je od 3 dijela, koji se spajaju utiskivanje, a po sebi imaju oko 20 rupica koje se zatvaraju poklopcima. Na početnom dijelu cijevi se udijeva dvostruki jezičak od trske. Zvuk koji proizlazi iz dvostrukog jezička je nazalan i prodoran, a srazmjerno i oštar, posebice kod početnika.
S vremenom ustrajnog i marljivog vježbanja postiže se nježan, topao, idiličan i dirljiv ton koji je pogodan za idiličan i pastoralan ugođaj, za osjećajne kantilene i dramsku karakterizaciju. Zbog čega se oboa i smatra melodijskim instrumentom, te u orkestru često ima vodeću temu, a svojim jasnim, čujnim i intonativno preciznim zvukom mjerodavna je za štimanje ostalih glazbala u orkestru.
Suvremena oboa je glazbalo in C u položini soprana, opsega od tona b do tona g3.
Oboa se javlja u još nekoliko registarskih varijanti i to kao oboa d’amore s pisanim rasponom od b do f3, i dvije u slaboj uporabi, sopran oboa pisanog raspona od hes do f3 (zvuči malu tercu niže) i bariton oboa raspona od b do e3 (zvuči oktavu niže). Od svih registarskih varijanti, najznačajniji je engleski rog.

prof.: Stjepan Vitez

nastavni plan SGŠ
nastavni plan OGŠ